Postoji jedna nezavidna situacija u kojoj se čovjek može pronaći, a sigurno ste se i sami ponekad našli u istoj. Kad moraš braniti neke situacije, događaje, stavove, ideje za koje znaš da nisu takve kakvim ih ti tumačiš. Ali netko ti je dao takav zadatak ili si se sam doveo u tu situaciji i kao nemaš izbora (a izbor uvijek postoji!).

I onda počne borba. Borba sa samim sobom, borba sa čirevima na želucu, borba sa probavom. Ali sve to nekako ide dok ne dođete u situaciju da tako nešto morate raditi svojoj obitelji, prijateljima, partneru, kolegama na poslu. Tad stvarno morate imati jako dobar želudac i probavu da to radite.

Osobno, nikad nisam mogao doći do te razine. No fascinira me broj i sposobnost ljudi koji su to u stanju, pa čak i onda kad se neki događaji, stavovi i ideje nakon nekon vremena pokažu totalno krivim, još uvijek mogu pogledati svom bližnjem u oči i reći : "Ne, ne, nije tako. To je bilo ovako i ovako. I nije bilo pogrešno".

Čvrsto zastupanje stava, od početka do kraja ili određen stupanj zadrtosti i nemogućnost osobnog razvoja?

Ako me pamćenje još uvijek dobro služi sjećam se, na jednom od blogova koje sam pratio, čak mi se čini da je bila riječ o blogerici, da sam pročitao razlog zašto među vodećim političarima nema mladih/mlađih ljudi nego sve ono, likovi 50+ godina. "Ona" je postavila tezu kako je razlog taj što se zapravo sve više-manje svodi na barenje komada.

Dok si mlađi imaš izgled, izdržljivost, kita ti stoji uspravno odmah dok pogledaš golo žensko tijelo, nemaš trbušine, guza ti je čvrsta i mišićava i ne treba ti nabrijani auto, hrpa para ili neka posebna moć da privučeš komade i ševiš barem jednom mjesečno drugu ženu.

A onda prođeš četrdesete, počele su se pojavljivati bore i prve sijede, pivski trbuh se već naveliko prelijeva iznad remena na hlačama, guza se ili objesila ili dignula zajedno sa povećanjem struka, pričaš sve više o tome kako i koliko jako bi nekog poševio, a sve manje imaš snage i želje za poševit vlastitu ženu. I da bi ostao koliko u koraku sa mlađim konkurentima, treba ti nešto za privući komade. U ovom slučaju to je moć. Moć je gadan afrodizijak koliko god žene to negirale. A ako do četrdesete ne ostvariš moć pomoću novca i svojih intelektualnih sposobnosti onda ti preostaje jedino politika da to ostvariš odnosno da pokušaš ostvariti.

I kako polako starim (iako sam još debelo ispod prosjeka godina naših političara), kako skupljam nova iskustva i upoznajem nove ljude što iz političkog što iz privatno/poslovnog svijeta, sve više sam zagovornik te teze. Sve te funkcije koje se po defaultu pretvaraju u titlovanja (Gradonačelniče!, Načelniče!, Župane!, Predsjedniče!...) neobjašnjivo "pozitivno" djeluju na žene. Što je funkcija veća, to vaš izgled i IQ manje sudjeluju u ženskoj procjeni vaše simaptičnosti odnosno toga koliko ste joj "napeti".

Pa kad me pitaju, što ja kao (relativno) mladi čovjek radim u politici, obično odgovorim - pripremam se za pedesete.

Čitam malo ovih dana oko te famozne EU, o tome trebamo li ući u nju ili ne (hm...), što ćemo dobiti, a što ćemo izgubiti. Oni koji se tome najviše protive kao glavne argumente navodne da ćemo "nešto" izgubiti. Neovisnost, suverenitet, valutu, jezik...a zaboravljaju jednu bitnu činjenicu.
Kod ulaska u nju (čitaj: bilo kakvu zajednicu), čovjek uvijek nešto izgubi i nešto dobije. 

Pa i svi ti protivnici EU zaboravljaju kad su se rodili i ušli u zajednicu pod imenom "čovječanstvo" su izgubili dio slobode. Od ulaska u nju morali su poštivati pravila igre koje je netko davno nametnuo. A što su dobili? Dobili su život.
Potom je dobar njih ušao u "obrazovno-akademsku" zajednicu i opet su se morali odreći određenih stvari i prihvatiti pravila igre. Što su dobili? Dobili su obrazovanje, niže, više ili visoko.
Neki su potom ušli u zajednicu zvanu "brak". I opet su se morali odreći. Nema više prcanja sa strane, nema više tulumarenje po cijele dane i noći, nema više gledanja samo tekmi na TVu bez pogleda barem na pokoju sapunicu i sl. A dobili su partnera/partnericu za cijeli život.
Neki su također ušli i u neku zajednicu istomišljenika, nazivali to strankom, udrugom, klubom ili kako već. Također ostali bez određenih "prava", dok ste stekli neka nova.
Neki su se uključili u zajednicu zvanu "tvrtka" gdje su opet morali biti "podređeni" pravilima.

Čovjek je biće koje teško kroz život (ako želi imati imalo "normalan" život) može ići bez zajednica i ne biti u barem jednoj od njih. A onda smo se već i svi trebali naučiti da ulaskom u svaku zajednicu nešto gubimo, nešto dobivamo ili kako bi popularno rekli "you win some you lose some".

U čemu je onda problem?

Želio bih sa vama podijeliti jednu pjesmu koja mi je u zadnje vrijeme toliko dobro sjela kao niti jedna pjesma u neko skorije vrijeme, što glazbom što riječima. Za one kojima španjolski baš nejde, stavljam lyricse na engleskom.

Inače, ako nekog zanima, pjesma je iz soundtracka također jednog vrlo dobrog filma, Man on Fire.



A WORD

A word does not say anything 
And at the same time it hides everything 
Just as the wind that hides the water 
Like the flowers that mud hides.

A glance does not say anything
And at the same time it says everything 
Like rain on your face 
Or an old treasure map

A truth does not say anything 
And at the same time it hides everything 
Like a bonfire that does not go out 
Like a stone that is born dust.

If one day you need me, I will be nothing 
And at the same time I will be everything 
Because in your eyes are my wings 
And the shore where I drown, 
Because in your eyes are my wings 
And the shore where I drown

Zamislite da vam se ponudi mogućnost da možete vidjeti budućnost, ali uz jedan uvjet. Ne smijete to nikome reći niti na bilo koji način, tom spoznajom da znate što će se dogoditi, utjecati na buduće događaje. Ako to učinite jednom, izgubite dobiveni dar.

Ovo nije trik pitanje. I nema točnih ili krivih odgovora. 

Da li bi ikada iskoristiti tu mogućnost da nešto promjenite i ako bi u kojem točno slučaju?

Ako bi uopće postojala ta mogućnost, biste li radije odbili takav dar ili ga radije prihvatili uz uvjet koji ide uz to?

Sigurno ste barem jednom u životu rekli ovu rečenicu. Ili ju je netko rekao vama.

"Mogu ti oprositi, ali nikad zaboraviti".

But....

“Can You Really Forgive if You Can’t Forget?” – Carrie Bradshaw

Iako je ovo trebao biti post o mogućnem cyber/online prijateljstvu, završio je kao post o prijateljstvu kao takvom. I iako ovdje govorim o muško/ženskom prijateljstvu, ista pravila vrijede i za "gay prijateljstva".

Vjerujem da je prijateljstvo, ono pravo, između mušakrca i žene moguće. Ali samo u rijetkim da ne kažem posebnim slučajevima. Moguće je onda i samo onda kad nema apsolutno niti jednog znaka i pokazatelja da jedno od drugog ne želi nešto više od prijateljstva. A to je rijetkost.Koliko god se družili sa nekom osobom i tvrdili da ste vi samo frendovi, u onom trenutku kad netko od vas pokuša napraviti korak više, friendshipa više nema. Naravno, ne mislim da ćete se prestati viđati/čuti ili posvađati, ali morate biti svjesni da između vas više nema i više nikad neće biti prijateljstva. Bit će pokušaj održavanja prijateljstva. I to svatko sa svojim ciljem, ovisno na kojoj strani i poziciji se nalazite. Za daljnje razumijevanje teksta moram kratko objasniti ove pojmove:
- strana - da li ste na strani onog tko žei isključivo prijateljstvo ili na strani onog tko preko prijateljstva želi doći do nečeg više
- pozicija - da li ste trenutno slobodni ili u vezi

Zasigurno se je svatko od vas, ili barem većina našla u ovoj situaciji. Ako ste bili na strani onog tko hoće prijateljstvo, nastavili ste održavati to prijateljstvo sa mišlju "Ja to mogu kontrolirati i ne dozvoliti da ide dalje od toga". Najčešća pogreška. Jer se to ne može držati pod kontrolom. Ne možete ostati posve cool prema osobi koja u tom trenutku zna vjerojatno već mnoge vaše tajne. Ne možete ostati cool prema osobi sa kojom se čujete svaki dan, razgovarate, smijete, sprdate druge, razmjenjujete mišljenja. Ne možete ostati cool prema osobi koja barem jednom u vašoj svakodnevnoj komunikaciji ne kaže ili napravi nešto romantično prema vama. Ne možete jer vam se ta osoba već uvukla pod kožu i koliko god glava kaže da neće dozvoliti da to ide dalje, toliko srce kaže "Why the hell not".

Ako ste se nalazili na strani onog tko želi nešto više od prijateljstva, nastavili ste održavati to prijateljstvo sa ciljem da danas sutra uvjerite suprotnu stranu kako ste baš svi stvoreni za nju. Pokušavat ćete ne prečesto davati do znanja drugoj strani da vas interesira više od prijatelja, iako ćete na kraju shvatiti da to radite skoro svakodnevno. Pokušavat ćete shvatiti zahtjev druge strane da ne želi ništa više od prijateljstva, ali ćete taj isti zahtjev svakodnevno ignorirati. Pokušavat ćete svaku svoju romantičnu gestu prikazati kao gestu dobrog prijatelja, iako ćete oboje zapravo znati što to znači.

Nažalost, s koje god strane se nalazili, i u kojoj god poziciji, ovdje nema happy enda. Onima koji su trenutno u vezi je taj unhappy end obično mnogostruko veći i teži. Na kraju, a vjerujte, kraj takvog pokušaja održavanja prijateljstva će doći prije ili kasnije, netko mora ostati povrijeđen. Nekome će se život sigurno barem malo promjeniti.

Savjet za vas nemam. Ovisno na kojoj ste strani i poziciji, sigurno ćete i sami izvući svoje zaključke. Mogu vam samo objasniti kako prepoznati da li je vaše druženje s nekom osobom čisto prijateljstvo ili tu ima nečeg više. Ali o tome, drugi put ;)

"Sedam i dvadeset je, ajde, moraš se ustat, škola je" - govori ona vrlo tihim glasom kao me zbilja ne želi probuditi dok me jednom rukom lagano drma u rame.
Valjam se još pet minuta u krevetu i onda ustajem. Toplo je u sobi iako je vani debeli minus. WC, kupaona i onda natrag u sobu da se spremim i obučem. A u ovoj toplini nekako bi se najradije vratio natrag u krevet. No odolijevam, znam svoje obveze.
U kuhinji skuhan čaj čeka na stolu. Kamilica naravno. "Daj pojedi nešto isto. Moraš pojest, tko zna kaj ćete dobit u školi. Evo imaš ovdje toplu kiflu i burek". Moja mršavost ju je najviše brinula. Kao da sam najkrhkiji u familiji, a zapravo sam bio najžilaviji. Barem se tako kasnije ispostavilo.
Uzimam kiflu i jedem uz čaj. "Baš je toplo ovdje" - kažem dok srćem posljednji gutaj čaja.
"A je da. Naložila sam odmah ujutro".
Meni je jutro bilo 7:30. Njoj je bilo 6:00. I to svako jutro isto, bez budilice, bez ičega. U peći koja nas je grijala u sobi bi razgrnula žar od sinoć jer još nakon što smo mi već duboko svi zaspali, ona bi još natrpala peć, da izdrži do jutra. Stavila par trešćaca i naložila vatru. Isto bi napravila u kuhinji. Pa otišla do obližnje pekare, kupila kruh, burek i peciva, vratila se, skuhala čaj i onda budila mene i braću za u školu.
Vraćam se iz škole oko 13 sati. Ručak je na stolu.
"Imaš ovdje za pojest nešto kaj sam skuhala. Reci ako bi ti radije nekaj drugo" - veli ona
Pogledavam u lonac i govorim "Hm....a kaj ima drugog?"
"Pa mogu ti skuhat špagete, one koje voliš, milanez. A ima i čajne i kiselih krastava u frižideru pa ti mogu napraviti sendvič. Imamo žemlje."
Žemjja, pa red tanko narezane čajne, pa gore red tanko narezanih kiselih krastava. Moje omoljeno jelo kad mi ručak nije bio baš po volji. I uvijek je toga bilo za pripremit.
Bio je to dobar dan.

To je moja baka. Neko drugo mjesto, neko drugo vrijeme.

----

Nedjelja je. Oko 10 sati ujutro. Vani hladno, u kući malo prohladno, ali još uvijek toplo. Budim se iz spooninga. Ona još uvijek spava. Ljubim je u rame i ustajem. WC, kupaona i natrag u sobu. Oblačim se, obundam se dobro i izlazim van do peći od centralog grijanja. Sigurno je ostalo još žara od jučer. Nešto je, ali ne previše. Natrpam red tankih pa red debelih drva. Pričekam da se sve razgori da mogu pritvorit vratašća kojima se regulira dotok zraka.
Sunce je. S krova vise ledeni šiljci preko kojih se snijeg sa krova topi i kapa na hrpu snijega koji je dan prije skliznuo sa istog tog krova. I totalni mir i tišina. Nirvana rekli bi. Ne čuje se ništa. Tišinu razbija samo lagano pucanje tankog leda na afsaltirom dvorištu dok se brzim korakom vraćam natrag u kakvu-takvu toplinu kuće.
Pogledavam u sobu. Ona još nije ustala, samo se okrenula na drugu stranu. Nema veze, nedjelja je, danas nemamo ionako nikakvih planova. Kuham kavu za nju, dvije žlicice nescaffee-a i dvije žlicice šećera, i čaj za sebe. Kamilicu, naravno. Sad se kuća već lijepo ugrijala. Peć izgleda gori ko luda. Idem je pokušati probuditi.
"Ljube, ljube. Pola 12 je, hoćeš ustat" - govorim tihim glasom i, kao i uvijek, nadodajem najmanje pola ure više. To je nešto što uvijek radim. Jer taman dok se izvuče iz kreveta, bit će toliko. A i draže joj je čuti da nije baš predugo spavala.
Zijeva. "Kaj je već toliko? Pa zašto me nisi prije probudio?"
"A nisam htio. Htio sam te pustiti da još malo odspavaš. Ionak je danas nedjelja, nemaš obveza".
"Evo još samo 5 minuta i ustajem"
"Ok. Može." -  i dalje govorim tiho kao da je ne želim produbiti, dok je još jednom ljubim u rame.
Vraćam se u kuhinju/blagavaonu i provjeravam da li je kava još topla. Je, topla je.
Sjedam na svoje mjesto za stolom i bacam pogled kroz prilčno veliki prozor. Zubato sunce i dalje topi snijeg sa obližnjih krovova gospodarskih zgrada, a okolna brda pokrivena snijegom izgledaju kao da je netko po njima rasipao tisuće i tisuće komadića kristala. Pomislim, ovo će biti baš lijep dan.
Evo i nje iz kreveta. Gola. Nije joj hladno. Kuća je ugrijana. Dolazi do stola i napravi izraz lica koji kaže "Daj ustani! Grlila bi se!". Ustajem i grlimo se. Po običaju ona mene drži oko leđa, a ja nju nakon kratkog stiska šlatam po guzi. Tada vrati glavu malo unatrag, nasmiješi se sa izrazom "Joj joj, nikad se nećeš popravit!" i nastavi me dalje grliti.
Dok vraćam ruke natrag na njena leđa, pomislim još jednom, "Da, bit će ovo jedan zbilja dobar dan"

To je moja žena. Neko drugo mjesto, neko drugo vrijeme.

Kao osoba koja se koliko toliko kuži u informatiku, programiranje, posebice "internet programiranje" iliti programiranje online aplikacija (a to mi je odnedavno i profi job), osjećam se dužnim (čitaj: moram se negdje ispucati) reći odnosno napisati pokoju riječ o istome.

Ono što se već duže vrijeme događa sa tkz. e-sustavima u lijepoj našoj je pretužno i presramotno. Prije koji mjesec je to bio e-Recept, ovih dana to je e-Matica. A znam da je prije koju godinu bio isto neki e-nešto, ali eto, pokušaj da saznam na stranici www.e-hrvatska.hr bio je bezuspješan jer, pazi sad, stranica je nedostupna. Smijem se i plačem istovremeno.

U zemlji gdje osnovnoškolci i srednjoškolci osvajaju svjetska prvenstva u informatici/programiranju, gdje imamo najmanje dva respektabilna informatički nastrojena fakulteta (FOI i FER) čiji studenti redovio odlično prolaze na svim natječajima na kojima se prijave, naši dragi iz www.vlada.hr ne mogu pronaći osobe/tvrtku koja bi napravila software i složila hardware koji bi imao jednu jedinu zadaću - da radi.

Jasno mi je da je recesija, jasno mi je također da je u toj recesiji pogođena i ICT industrija pa našem dragom HV Generalu u M-SANu treba novaca, no isto tako smatram, kad je već dobio toliko poslova od države (čitaj: sve poslove što se tiče ICT-a) pa valjda naši dragi vlastodršci mogu imati hrabrosti (da ne kažem muda jer bi to sad bilo politički nekorektno s obzirom na...jelte...glavnu i odgovornu) da traže od istog tog Generala da zaposli programere i sys admine koji će znati složiti kompletan sustav koji će raditi.

Jer ipak, tu se radi o online aplikacijama, a znate (ak' neznate, pitajte Severinu) da Internetu ništa ne možete sakriti. I da ono što u ovom trenutku znamo ja i vi, za 15min će znati pola Balkana, za pola ure pola Europe, a za uru vremena pola svijeta.

Ajd se nemojmo sramotiti. Dragi moji iz www.vlada.hr, ako se nema para za platit srednjoškolca (a to su vrijednosti od otprilike par gajbi piva i nekoliko kilograma Nescaffea) koji će to složiti za par dana, poklanjam vam sve svoje slobodno vrijeme i nudim vam besplatne usluge, bilo konzultantske, bilo programerske, da slijedeći e-sustav koji planirate lansirati u bespuće Interneta ispunjava svoju zadaću. Da radi.

Istina, trebalo mi je nekoliko stoljeća (15-16 da budem precizniji) da se priklonim trendovima, no na kraju sam i ja pokleknuo pred njima i krenuo kako bi ljudi rekli, trbuhom za kruhom.

I kud me to odvelo? A gdje svi putevi vode? U Metropolu, naravno.

Ali mogu reći, trenutno nimalo neugodna selidba. Barem ne u onom omjeru na koji se prvi način činila s obzirom da se mnogo toga promjenilo i trebalo je učiniti mnoge prilagodbe, pa i onu najveću - svakodnevno putovanje od cca 140-150km te više-manje cjelodnevna odsutnost od doma.

Sad kad gledam sa odmakom i pravim rezime cijele situacije, vrlo sam zadovoljan kak je sve prošlo i završilo. Ima nekih manjih nedostataka (kao i kod svakog posla/radnog mjesta, fala bogu), ali ono što je najbitnije, na posao i sa posla se ide pjevajući. A onda se i ti nedostaci toleriraju.

Lijepo je kad čovjek može čim zakorači nogom na nogostup ispred firme mozak prebaciti na to kada i kako danas poševiti dragu (koja je btw, zadužena za objavu romantičnih vijesti, dok sam ja više za one druge, manje-romantične), što ima na TV-u danas, ima li pive i čipsa doma ako je neki dobar movie i ne razmišljat o firmi i poslu dok sutra opet ne zakorači nogom na prag od ulazih vrata.
A i kad mozga o poslu i zadacima koje treba obaviti, to su one slatke muke i izazovi koji vesele čovjeka dok o njima razmišlja, dok ih rješava i naravno kad im nađe rješenje.

Lijepo je raditi sa ljudima koji imaju više od osnovno-školske izobrazbe, i ne moraš paziti da će ti se netko čuditi ko' pura dreku ako progovoriš klingonskim ili fency-ja-znam-novu-riječ jezikom.

Lijepo je imati kolege koji znaju mnogo više od tebe, a koji su spremni pomoći i podjeliti svoje znanje.

Lijepo je raditi na nečemu što znaš da će vidjeti ili korisiti stotine tisuća ljudi.

Ukratko, lijepo se raditi ono što voliš. I biti koliko-toliko plaćen za to ;)